„Danas je Sveti Nikola, veliki pravoslavni praznik i dan koji slavi skoro pola Srba, a ona druga polovina ide na slavu“. Tako reče i iguman manastira Sveti Arhangleli iz Prizrena, Mihailo, posle liturgije koju je služio sa sveštenicima Eparhije raško-prizrenske u Prištini, u crkvi koja nosi ime zaštitinika putnika, Svetog Nikole. U crkvi naroda, kao nekada.
Ali nije baš kao nekada, jer su napolju autobusi, koji čekaju da vrate nekadašnje stanovnike Prištine tamo, odakle su došli, u gradove širom centralne Srbije. Nisu to više, nažalost, stanovnici ovog grada, u kome su nekada obitavali, Šoboti, Trajkovići i Đorđevići. Nema ih više. Rasuli su se i otišli kud ko.
A preko puta crkve prkosno odoleva i vremenu i nebrizi i „divljacima“ kuća Trajkovića. Kao da svedoči o jednom vremenu koje je nekada bilo i koje će se…ko zna, možda vratiti. Ispred crkvene kapije, policajci. Čuvaju narod, čuvaju crkvu, kako se ne bi ponovila 1999, 2004, i mnoge godine pre. Još su sveže rane, još se crkva Svetog Nikole nije oporavila, još se oseća miris paljevine u svakoj ikoni, u svakoj freski.
U porti crkve radostan dečiji smeh i igra. Anastasija i Filip, deca prištinskog paroha Darka, najsrećnija. Nisu sami, imaju drugove i drugarice koji pričaju kao oni koji ih razumeju. I ne znaju šta će od sreće. Treba nadoknaditi sve one dane kada su sami, samo njih dvoje, sa majkom i ocem. Svakog trena pritrčavaju majci, pitajući: „Hoće li gosti brzo otići? A možemo li i mi sa njima?“
Posle liturgije, kao što dolikuje dobrim srpskim domaćinima, bogata trpeza za sve goste. Ovogodišnja domaćica Gorica baš se potrudila. Ništa nije smelo da nedostaje, a umalo da baš ona nestane u Livadicama, one kobne 2001. godine, kada je poginulo dvanaestoro ljudi u terorističkom napadu na autobus „Niš ekspresa“. Ali, sudbina je htela da Gorica preživi i bude domaćica današnje slave, hvala Bogu.
I na kraju, dva slavuja, sestre Barać. One su odavde iz Prištine i zapevaše, sa suzama u očima, gostima na današnjoj slavi, ali i svojoj Prištini i svojoj majci, koja je još uvek u svom stanu u zgradama „JU programa“ u ovom gradu. Pevaju i plaču, pevamo i plačemo, svako utonuo u svoje misli. Odjekuje Prištinom:
„Kosovo mi pile krilom suzu krije, dadoše te, pitao me niko nije.“
A.Ć.
Више
Ko da mi otme iz moje duše Kosovo!!!
Košare 2021. godine, plavičasto cveće kad mu vreme nije
Ne delite nam Živojina
Dijalog na respiratoru, ne samo zbog koronavorusa – Može li mu Lajčak dati novi život?
Ko to tamo peva