Stanje i položaj crnogorske zajednice na Kosovu

Veliki češki predsjednik i filozof , Tomaš Masarik, jednom je prilikom rekao : “ U politici istina mora da sačeka dok nekome ne postane potrebna”.

Očigledno je da nekome istina o položaju kosovskih Crnogoraca nije potrebna, sa tendencijom produžavanja takvog stanja unedogled.

Sa sjetom se prisjećamo vremena kada su na Kosovu živjele moralne i ljudske gromade crnogorskog nacionalnog bića. Danas je, kako reče jedan uvaženi crnogorski diplomata u Prištini, ostala ledina na kojoj se sukobljavaju male, sitnošićardžijske grupe, koje pokušavaju da nekome prodaju svoje crnogorstvo.

Pred nama je težak zadatak, kako tragediji jedne nacionalne zajednice dati neku perspektivu.

To možemo uraditi jedino ukoliko se suočimo sa faktičkim stanjem stvari i istini pogledamo u oči, ali je i nazovemo pravim imenom. To nas vraća na početak teksta i briljantnu konstataciju genijalnog českog filozofa i predsjednika.

Da li je ta istina nekome potrebna?

Uz sav rizik zamjeranja kojekakvima, ja ću dati svoje viđenje istine. Od zlatnog doba Crnogoraca na Kosovu, mislim na 1971.g. kada je po popisu bilo vise od 30 000 pripadnika naše populacije, došli smo do brojke koja se po mojoj procjeni, “južno od Ibra”, kako neki zovu dio Kosova bez sjevera, svela na svega par stotina onih koji se jasno izjašnjavaju kao Crnogorac. Dok ispisujem ove brojke, imam nelagodan osjećaj da pretjerujem u broju, naravno u našu korist. Ne sumnjam da će na ovo reagovati nacionalni fakiri i šarlatani koji spominju nekakve cifre od 10 000 pa i više, ali o njima ću govoriti u drugom dijelu teksta.

Pogrešno je vjerovati da će nekakvim naduvavanjem te brojke porasti i uticaj Crnogoraca na zbivanja na političkoj, ali i životnoj sceni na Kosovu. Crnogorci su na Kosovu svoji na svome, i to pravo im niko ne smije, niti može oduzeti, zato svako vezivanje za brojeve nema nikakvog smisla. Umjesto toga, treba analizirati prave razloge ovog rapidnog pada brojnosti, za jedan ne tako dug period od 35 godina, ali ta analiza treba poslužiti samo kao svjedočanstvo nekim budućim naraštajima kako ne treba raditi, i ničemu više. Ozbiljni narodi prave višedecenijske, pa i viševjekovne strategije razvoja. Nažalost, Crnogorci na Kosovu žive još uvijek u prošlom vijeku, bez nade ali i želje da se ta surova realnost promjeni. Ono što posebno brine, je iskazivanje svog identiteta samo po kućama.

Uz sve viševjekovne nedaće , jedna činjenica koja je oduvijek davala nadu, ali i održala upaljenu luču crnogorsku na Kosovu, kao i svugdje uostalom, je pamet, čast i poštenje našeg maloga naroda, tačnije pojedinaca koji su se u prelomnim momentima egzistencijalne i svake druge ugroženosti žrtvovali svome narodu i postajali bedemi budućih generacija.

Danas takvih veličina u crnogorskoj zajednici na Kosovu nema. Preciznije, moguće i da ima, ali su oni daleko iza “fronta” djelovanja nekih novih “veličina”. Dosadašnje djelovanje pojedinaca, naglašavam, pojedinaca, je potpuno ispražnjeno od smisla, vođeno samo ličnim interesom, a nikako kolektivnim nacionalnim interesom zajednice. Sa druge strane, puno je buke i galame, čime prikrivaju tu prazninu svojeg djelovanja. To je jedno veliko i skupo NIŠTA. Neprijatno je gledati kakvim se poniženjima izlažu javnim pojavljivanjem. Nažalost, oni to ne primjećuju, ubjeđujući sebe da imaju nekakvu mesijansku ulogu. Ostale zajednice gledaju na to sa podsmjehom, a poneki i s neskrivenom radošću.

Primjer, u moru sličnih, je nedavna proslava Dana nezavisnosti Crne Gore u Prištini, kada je jedna proslava uz najviše zvaničnike dovedena do banalnosti. Samo splet trenutnih , teških okolnosti na unutrašnjoj političkoj sceni Crne Gore i Kosova i zaokupljenost javnosti, je od diplomatskog skandala i sramote poštedio zvanične protagoniste ovog događaja. Bio je to performans na nivou najgledanijih rijalitija u kojima je sve moguće, pa i činjenica da najvise državne zvaničnike na vratima dočekuje konglomerat razbojnika, višedecenijskih robijaša, Šešeljevih radikala i drugih nepomjenika. U neka skorija vremena koja pamtimo, dakako srećnija, kada je dolazio predsjednik države, ljudi takvih atributa su sa ćebetom ispod ruke, sami odlazili na “odmor”, sve dok se posjeta ne bi završila. Ovo danas je ipak vrijeme čuda.

Na drugoj strani se pojavljuju, zašto ne reći, legitimni predstavnici crnogorske zajednice, ljudi koji su u institucijama sistema najmanje desetak godina, ljudi koji su te pozicije dobili na izborima. Oni pokrivaju za našu zajednicu značajna mjesta savjetnika ministara, savjetnika zamjenika premijera i sl. Najveća zamjerka im je što su do tih pozicija došli uz pomoć srpskih glasova i što su naslonjeni na svoje koalicione partnere sa “Srpske liste”. Pitam vas, a na koga su to mogli drugoga da se naslone kad je zakon Kosova precizan i jasan. U uslovima kada nijeste ustavna kategorija, za glasove se možete boriti na listi one zajednice sa kojom imate sličnosti po vjerskoj, jezičkoj ili nacionalnoj osnovi. Nažalost, prevagnulo je medijsko i svako drugo čerečenje po kuloarima, organizovano od strane “profesionalnih Crnogoraca” i ceremonijal majstora raznih profilacija.

U treću grupu kosovskih Crnogoraca spadaju oni Andrićevski “pametni koji zaćute kad budala progovori”. Medju njima je intelektualni kapacitet zajednice, koji nažalost još dugo neće biti korišćen. Ti ljudi su uglavnom stacionirani na sjeveru Kosova, među profesorima, ljekarima, inženjerima, arhitektama, novinarima i drugim časnim profesijama.

Kako i kuda dalje, pitanje je za svakog iskreno zabrinutog ?!

Postoji nekoliko mogućih scenarija izlaska iz krize crnogorske zajednice na Kosovu.

Prvi je fatalan i on vodi u nastavak rasturanja crnogorskog nacionalnog bića, dalji trijumf nepočinstva, laži i spletkarenja, haos kraja, rat svih protiv sviju. To je propast crnogorske zajednice , koju prije svega država Crna Gora ne smije dopustiti. Kada kažem Crna Gora, mislim na Upravu za dijasporu, Skupstinski odbor za iseljenistvo ali i druge institucije u kojima boravi kulturna i intelektualna elita našeg naroda.

Drugi scenario podrazumijeva mehanički poredak zajednice, organizovanost koja ne ostavlja mjesta i puno prostora slobodi pojedinaca jer su je zloupotrijebili do kraja. Tu je takodje presudna uloga naše matice Crne Gore, odnosno institucija zaduženih za to.

Treći izlaz je najmanje vjerovatan, a to je unutrašnje savladavanje haosa, ustanovljavanje hijerarhije vrijednosti sjedinjeno sa ostvarenjem pravičnih rješenja.

Težak zadatak i odluka za nadležne institucije i svakog časnog Crnogorca na Kosovu, nema što. Lično, preferiram drugu opciju.

Zbog svega ovoga, ne treba se bez razloga ljutiti na crnogorskog diplomatu sa početka teksta, koji u jednom intervjuu napomenu da je od nekada moćne crnogorske zajednice ostala ledina. Stvari moramo nazivati pravim imenom, jer život u samoobmani donosi i definitivni nestanak i gašenje crnogorskog bića na Kosovu.

Možda je i bolje krenuti sa ledine. Mnogo je teže rekonstruisati trošnu kuću, nego na ledini sagraditi novu. Crnogorska zajednica je sada dezorjentisana i raspolućena. Više liči na olupinu sa mnogo rupa, i pitanje je da li se može popraviti dok se sa dna ne izvuče na obalu, popravi i osposobi za plovidbu.

Preduslov je da se raščisti sa onima koji nas vuku u kaljugu nemorala, onima koji do medijskog prostituisanja dovode svoje aktivnosti, onima kojima su vlastita imena tijesna i nedovoljna, onima koji satiru crnogorsku zajednicu zarad sopstvenog interesa. Lako će se takvi prepoznati u ovome.

Zbog svega ovoga ali i zbog mnogo drugih stvari koje prijete da ledina ostane samo ledina, zbog prijetnje da nas istorija ne osudi onom najstrašnijom riječju, KASNO, mnogo je veća odgovornost na institucijama nego na nama zabludjelima.

Crnogorska zajednica na Kosovu je u stanju duboke rezignacije. Ne dozvolimo da prvo crnogorska čast, a zatim i biće, umre na Kosovu.

Nisam ja, dakle, pesimista koji je izgubio snagu zato što stvari stoje tako tragično, ali nema mjesta optimizmu bez suočavanja sa stanjem i uzrocima ovakvog stanja u koje je dospijela crnogorska zajednica. Jedna takva akcija, ne može biti vođena kao politička , ali se mora voditi sa najvišeg nacionalnog nivoa kako bi se označio pravac koji bi doveo do opstanka.

Bez direktnog i paternalistickog dijelovanja države Crne Gore prema svojoj zajednici, odgovorno tvrdim, Crnogoraca na Kosova u bližoj budućnosti neće biti.

Predrag Despotović
Urednik crnogorske redakcije RTK2
08.06.2016.g. Priština